Povod ovom razgovoru je izložba «Schizomania» mlade i nadarene slikarice Petre Brnardić (1978.)
PB: Izložbom se metaforički tuširam pred svima u prljavoj javnoj kupaonici, razarajući malograđanski moto: vrline javne, poroci tajni. Fotke sam prožela atmosferom horora, fantastike, suspensa, jer tu nije riječ o pukoj ispovijedi luđakinje, već o nadgradnji, stvaranju vlastitih izvedenica arhetipova i nove, osobne mitologije, kroz grcanje u vlastitom gnoju i zlatu: od slabosti i odvratnosti sagraditi oltar. Vjerujem da je to punk-umjetnost. Želim da u radu bude prepoznato ono za što sam potajno navijala. Naravno, ljudima ne mora se svidjeti (mogu imati leptiriće u trbuhu, suzu u oku ili poriv za povraćanjem), ali moraju prepoznati da to nešto ima težinu, opojnost i izvedbenu kvalitetu.
Moram ti čestitati na hrabrosti. Bojiš li se da će izložba biti površno i pogrešno shvaćena?
PB: Razotkrivanjem i razgolićavanjem tijela simbolički prikazujem ne samo svoju tjelesnost i seksualnost (koju, dakako, slavim), već prvenstveno intimu, emocije, sadržaje i turbulencije psihe. Mnogo crvenila (ambijent je, mljac, gotovo bordelski) asocira na krv i rane, što upućuje na one negativne, destruktivne emocije, kao na mjestu zločina iz strasti. Intimu prikazujem potencirano, dramatično i halucinantno, koristeći vizualne metafore, kolažiranje i fragmentiranje (namjerno čineći prizore nalik kadrovima filma), da bih lakše opisala ono unutarnje, izvan kategorija fizičkih činjenica.Kolaži su sastavljeni gotovo isključivo od autoportreta, jer cilj mi je samoanaliza, rovanje po sebi (iako, priznajem, svojim demonima ne želim smrt, jer nesavršenosti i rupe vječni su poticaj stvaranju). To opsesivno umnažanje vlastitih slika neki doživljavaju kao degutantnu narcisoidnost, ali idealiziranje sebe stavljam bok uz bok autoironiji i grotesci. To postavu dodaje krabuljno, karnevalsko – muškatnu, opojnu aromu satiričnog slavlja što razblažuje prvoloptašku morbidnost. Uz varljivo zavodljive prizore stavljam slike poružnjivanja i samoranjavanja: nisam tuđi, već vlastiti objekt.
I, možeš li procijeniti gdje na kraju stižeš?
PB: Čini mi se da nastojim istražiti androginiju, prikazujući je nabijenu senzualnošću, koja govori- sama sam sebi dovoljna. Ne bih se svrstala pod “žensko pismo”, gdje se veliki broj autorica sebe prikazuju kao ženu, majku, umjetnicu, domaćicu, kurvu u krevetu, he he… Time same sebe i dalje svrstavaju u patrijarhalno-katoličke kodove, no, eto, u tom zlatnom kavezu, prihvaćenom iz urođenog im mazohizma, uspijevaju biti svestrane… Ja, pak, slavim ono pogansko, predkršćansko, mitsko biće, slobodnog lovca, a masturbacija koju često uprizorujem simbol je te “samodovoljnosti” i žudnje za bijegom iz okova rodnih uloga. Možda sam ipak feministica, s drugačijim sredstvima od “oficijelnih feminjara”, i time u mom radu ipak čuči neki đavolčić aktivizma i društveno referentne umjetnosti.
U izložbu si uključila i pjesme, meni je jasno zašto su tu, ali pojasni malo ljudima…
PB: Pjesme, otisnute na ružičastom papiru, uključila sam u postav da budu protuudar brutalnosti, sirovosti i izravnosti slike. Naime, pjesme su, kao medij po sebi, suptilnije, slojevitije, i baš zbog te lisičje-zmijske pritajenosti jače zarezuju i prodiru dublje. Riječ “pička” u pjesmi ima posve drukčije konotacije od slike dragog nam ženskog organa. U tome je i opasnost: da se slika shvati doslovno. Zato su tu pjesme, da sve približe i razjasne nježnijim dušama nižeg “šok-praga”. Zaboravite na pornografiju: kod mene je pička ulaz u dušu, i kad uđete u meandre, labirinte i limbove ovog kolažnog vatrometa, potrebno je nešto više od slinjenja i drkadžijskih poriva. Ne želim se svidjeti, ne želim uzbuditi, već potresti, bilo da je riječ o “trivijalnim” osobnim demonima koji ne zanimaju nikog drugog doli mene, bilo da se ipak može iščitati nešto više i dublje. Netko se u meni mora prepoznati. Nadam se.
Dakle, šok strategija?
PB: Šok radi šoka prezirem, te sam ga ovdje (zlo)upotrijebila kao dobroćudni mamac svim lijenčinama koji hodočašća umjetničkim zbivanjima smatraju kaznom, poput posjeta bolesnoj baki. No, u svoju obranu: i sama sam se jezivo naježila postavivši tog monstruma na zidove, ne prepoznajući se, i sve htjela spaliti, ili barem skinuti, jer suočavanje sa sobom je surovo i opasno po snove. Da, htjela sam i spojiti jednu tako nepopularnu vrstu umjetnosti, poeziju, s vrlo rasprostranjenom strategijom šoka i šake u trbuh. No, što su slike vulgarnije i lascivnije, to pjesme jače naglašavaju ranjivost, bol, strah, ambivalenciju… Recimo, rezanje i puštanje krvi kojima neki nesretnici žele poništiti, bar za tren, psihičku patnju, prazninu, osjećaj neprilagođenosti, nepripadanja ničemu, hladnoću svijeta, wharever.
Vratimo se poeziji, planiraš li objaviti knjigu pjesama?
PB: Poezija je najintimnija komora mene, sve ono duboko, nesnimljivo, neiskazivo slikom, poput duhova koji ne vole fotoaparate. Pisanjem stvaram mikrokozmose što izmiču racionalnosti vizualnog. Volim zamišljati likovnost i pjesništvo osobama: prva je ekscentrična, brutalna, ekscesna, psovačka, ratoborna, druga pritajena, tajnovita, podmukla; prva je vatreno, druga hladno oružje. Pisati sam počela kad sam shvatila da mi u bavljenju vizualnom umjetnošću nešto nedostaje: počela sam je mrziti i gnušati je se, vidjevši da me ne izražava potpuno, ostavljajući me krnjom i praznom. Slikovno je bilo tupo i neprijemčivo za neke emocije i senzacije koje može izroniti samo pisana riječ. Vizualnost uvijek sa sobom nosi breme tvarnosti i opipljivosti, dok eteričnost i apstraktnost jezika poezije omogućuju stvaranje i čaranje najbajkovitijih i najnezamislivijih kombinacija. Zbirka već maše na vidiku.
Nakon fotografije slijedi povratak slikanju? Uostalom, to si i studirala…
PB: Pogodio si. Željela bih slikati svakodnevno, ali za takvo što treba biti imućniji, zbog materijala kojeg, kad zaronim u pituranje, trošim nemilice, praktički proždirem. Volim tu procesualnost, prljave posljedice strastvenog špricanja i šibanja akrilom na i oko platna, i neizvjesnost konačnog ishoda. Slika je teži zalogaj, ne podnosi puke efekte kojima u fotografiji mogu manipulirati i iskoristiti ih u strukturi rada, a da ne ispadnu površnima i šminkerskima. No, malo se rastužim kad mi kažu da su mi fotografije najintrigantniji, najjači dio opusa. Valjda zato jer ih «porađam» ne samo s užitkom, već i s lakoćom. Naravno, u budućnosti mi je vrhunski cilj objediniti klasične i suvremene medije, pozabaviti se instalacijama i prodrijeti u prostor, oživljavajući čitav ambijent.
Na otvaranju si pustila muziku koja je dobro odgovarala duhu izložbe, iako mislim da po tom pitanju nisi bila posve proračunata. Nadalje, u uglu je bio slide show na kompjutoru, tu su bile i pjesme.¦ Je li sljedeći korak performans?
PB: Performans? O, da, ali još nemam hrabrosti izvesti ga. Performing zahtijeva maksimalnu, nepogrešivu čistoću ideje i jasnu viziju o tome što se želi poručiti, a bunar iz kojeg crpim još je pun korova, kukolja, kaotičnosti. Nema tu manirizama, slijepih ulica. Za to bih trebala naučiti manipulirati vremenom, snaći se u dramskoj dimenziji, moći iskomunicirati ideju, biti posve sigurna u svome tijelu i pojavnosti. Lako je raskošno podastrijeti materijalne rezultate umjetničkog čina nastale u nekoj mračnoj izbi ili skladištu: pravi izazov, što mi potiče tahikardiju, jest stati gol, sam i izložen pred gomilu (ili hrpicu), i uspjeti zadržati njihovu pažnju do samog kraja. Kad jednom izvedeš performans, čini mi se, više nema skrivanja pred samim sobom, imaš osjećaj da sve što radiš od tada mora biti umjetnost, ili imati neki smisao. To nije glumljenje drugog, kao u filmu, to si sada ti, preplavljuje te i određuje, utetovirano je u tvoj životni izraz i stil.
PB: Performans? O, da, ali još nemam hrabrosti izvesti ga. Performing zahtijeva maksimalnu, nepogrešivu čistoću ideje i jasnu viziju o tome što se želi poručiti, a bunar iz kojeg crpim još je pun korova, kukolja, kaotičnosti. Nema tu manirizama, slijepih ulica. Za to bih trebala naučiti manipulirati vremenom, snaći se u dramskoj dimenziji, moći iskomunicirati ideju, biti posve sigurna u svome tijelu i pojavnosti. Lako je raskošno podastrijeti materijalne rezultate umjetničkog čina nastale u nekoj mračnoj izbi ili skladištu: pravi izazov, što mi potiče tahikardiju, jest stati gol, sam i izložen pred gomilu (ili hrpicu), i uspjeti zadržati njihovu pažnju do samog kraja. Kad jednom izvedeš performans, čini mi se, više nema skrivanja pred samim sobom, imaš osjećaj da sve što radiš od tada mora biti umjetnost, ili imati neki smisao. To nije glumljenje drugog, kao u filmu, to si sada ti, preplavljuje te i određuje, utetovirano je u tvoj životni izraz i stil.
