Pjesme 2016 (još jedan dragocjeni izron, sve je napučeno zvjerima, megakraterima i palucavim vatrolizom mojih koža, epitela, podsuknji, prepona)
https://petrabrnardic.blogspot.com/2016/06/poems-2016.html
https://petrabrnardic.blogspot.com/2016/06/poems-2016.html
Petra Brnardić119
Moj trbuh je sedam Venera
***
Čipkopička miriši kao zimska šuma.
Svjetlucavim čarapama dangubim i gušim um, drum na pijesku palih zvijezda, izdanih anđela, dok mi rog buši frontalni
korteks i umiljato se uzmijava jednorozima livadnog pepela krasa. Oči predatora su crvene kao makedonska papričica,
kao španjolska rajčica i histerija strepnje u barbarskom plamenu kopita svijeće. Pogrešan dasa srče prah, levitirajući
nad gljivama doggy stylea, utvarno ljubeći kamen pokojnog romantizma. Opscena i ekstravagantna kneginja potajno
se smiješi papučama Krista u raljama gonadnih vrpci zaplotnjačke račice, a vodopadi djevičanske zemlje vrište:
kristalno si preporođena, zazebi biblijske stupove soli i srama, ti si šipka genijalnog derišta, fetiš raja, o, Maya, velovi
imaju bademasto-sezam detalj i smrskat će se u srebrnim usminama ljubavničkog kreveta-groba dok me škopi kao
keltsku vješticu orguljastog orgazma a gradovi fijuču zglobovima nebodera šarenih kao japanska karma u likri ikre.
***
U trikotaži sna perle kobiljeg mlijeka boduckaju šljokavim šnalama sinapse besanja. O njima srebro tka zmijuljastu,
smjehuljastu tajnu. Sva školjkava i moruzgvasta, slinovnička, drhtuljasta, sanja kako pink-livade mreškaju jezero
tvarnošću ubijenog oka, kukove izvorske vile s harfom hohotavih kukaca. I taj škorpion, koban i mek kao distopija
goropadnih zvijezda, u postelji progonjenih ljubavnika, hitar ko žilje i požilje, ustreptalo pred oluju, toči crni sos i
razalkemljuje u sljez pjenušave djevice ranjenih prstiju. Ogrozd.
Grmljavinom groblje krsti nježni kič, podjarmljuje tamu nizija i uzdahtalih vrleti. More je jastuk i ljubav, medvjeđe
šape. Ono tješi strahotom i medom.
***
U ogledalu se množe patuljci i astronauti, podvale kugličnih ležajeva u ostakljene glave, s vodom oko očiju. Riblje
krljušti pitaju: odakle joj bol, s kojom se nemani parila da postane tako zažućenog pogleda? pucketaju gnjusnim
romantizmom kosti zamka koji me nastanio, prgavu i trudnu ugljenom kojim trujem bjeloću tuđih slika. Zatrovanim žilama pletem košaru-zamku ružnim snovima. Larve cvile. Lijepa krvnikinja hara u nebeskoplavoj haljini s noževima u obje ruke, tražeći Boba u rupama zemlje. Crna zmijugavost kosa zavarava nebo pred počinak. Bob je kriv za njeno lijevo i desno, Bob je krojač njene noćne strave, neželjenih psihobeba teutonske klaustrofobije. Nazubio joj je svaki zid, zaljubio ju u crni kraj. U pješčarama dječjih kula ona će šivati svoje meso, zašiti urlik u plavo dijete. Valovi ližu žal limenkama i krhotinama crnosti, no, bijeloj pietà ne mogu ništa.
***
Moj trbuh je sedam Venera, visi nad šiljkom svih vjera. Ako padnem sa zvijezde, tko će skupiti svu tu plodnu krv, ta nebesa tovljena divotom i strahotom? Tko će utrljati tigrove masti i grčke propolise u megakratere skvrčenog siročeta, gospodina Svemira? Bajna gospa Smrt bičevima rasplamsava lambadu otuđenih ćelavaca s kenozoičkim bradama. Boje, boje boli i neshvatljive svezanosti crnim kožama za radijatore eksplodiraju upaljačima prvog pijanstva. Zelene nokte zarit ću u zjene kustosa, crvene vjeđe mašu uznositosti mog pokopa.
***
Ljubičasti zec šulja se i škripuće bijelim, srebrnim travama. One nisu tave na kojima će se ispeći njegova radoznalost, njegovo sotonsko silovanje šutnje. On nema zube, ali zato nije ništa manje opasan. Jer zmijske prijateljice njegovog uma Aurore Australis ispitale su zelenzubom svaki procijep močvare, i izbole u oči sva crvena trupla što plaču u uglovima olovne sobe. Mesa se lelujaju na vjetru morske slutnje. Zle oči prodiru kupajuće djevice, na šaš je polegao crn oblak poražene Španjolske. Još tražim svoj organ ljubavi, puhajući u preneražene surle, razbijene trube potonulog zlata. Ledeno je. U buragu i kapuri prokletstva. Tresemo se, grizemo si obraze i aorte u povorci kostura, prema meni, prema pomračenom raju, oluji u đavoljem jezeru. Sklopit ći oči, zaključati uši pred mržnjom svemira. Toliko sam krvava da moja oblivenost tekućim rubinom ne pruža otpor ni najodvratnijim hibridima pragmazova i neoneokukaca sjekirastih klompi. Krvlju ću oprati svijet. Uvjeriti. Zaljubiti. Neoprostiti. Sve je potamnilo. Što ima značenje?
***
Tako strašna i divlja, tvoja kosa može zatraviti i zadaviti čitavu četu falusoida. Garava, vučja, pleše do vještičjih oltara od bombona i kandži, goluždravih lubanja. Čelo ti ovnujski obraz, diše čeličnom vatom, gudi kao zmijski seks. Moj riblji dječače, smežurana srži gorkog mlijeka, mače u lutnji, harfe će spaliti naše vjenčanice. Ovo rastakanje, prštanje krvi, glad, glad, riđobradi mora umrijeti. Mršava sam od žudnje za paležom, moji lotosi vrište za revolucijom, tako ljupki od herojske smrti u dobi najnježnijih. Cijedim se niz lukovlje ovampirenog, frigidnog svijeta, o lukobrane prženih gradova, vatrostalna kao meduza. Ne možeš me dotaći. Ti izdišeš. Nisi stvaran. Tvoja ljubav ne postoji, samo šuma. Tama. Belcanto umiljatih i smalaksalih duhova. Njihove nježne oči ne boje se moje vatre. Nikada me nećeš pronaći.
***
Sjedim na crnom oblaku Elizejskih poljana i pjevušim: ljudi su zli. Kolibrići mi ližu kičmu, lepećući grozničavo, tahikardijski, visokofrekventno kao duša na umoru. Licem sam Gorgona, kobiljim tijelom haračim pustinjom, nabijajući junoše na kolac, sklizak od ledene žudnje. Ne boj se, nisam stvarna. Slomit ću te, ugasiti kao čik, kao crva na truplu prezrene i mučene ljepote. Koja je avet. Tik do tvoga jastuka u Andaluziji. Percem ti dražim jaja, pa ih gricnem, pa ih nježno, nožićem za jabuke, udaljim od korpusa, izgnam iz bajke. Balalajke ciče od čajne radosti, ti umiljati zlotvori u kabinama neonskih soli. Samoća je virus pakla, šapućem očima od srdaca i nepronične tame. Iz svake rupe život istječe poput toksičnog nektara. Buja u jezero. More. Ocean. Svemir. Nemir eternalis. Želim udaviti voštane lutke boli. Jer sam božica vakuuma. Nemam čak ni televizor! A halteri su mi zastave!
***
Tvoje žičano tijelo čavao je mojih šaka. Opskurno rilo kaležnog kukca. I onda se bozi peku u crvenoljubičastom pekmezu, slatkom grobu živčanih bobica. Njihov snježni san, u preponama lutaka, toploj plastici, maslacu visočanstvene crnogorice. Kraljice, tvoj križ je salitra asfaltnih anđela, drogiranih odsutnošću oguljenih noktiju. U noćnom bazenu zvjezdana bića uljubljuju se u zgusnutost srodne vatre. Trista ljubavnika u azurnoj kući prerezanih žila što vrište od sreće oslobođenosti tijela, tmurnog grofa u okarini spaljenih oda. Sedefom mi puše leš, bisernim rizlama obljepljuju balzamirano piratstvo u toj mračnoj mačjoj čeljusti. Mediteran se ljeska fotonima nečovječnih ribica, zigotama kanibalskih
ralja. Raj je kobalt, orosi se aurorom borealis i miriši na astralnu Asju u kadi sibarita.
***
Zašto sam mahnita, zašto mi plamen liže podsuknje dok kukci njeguju sićušne pogrebe po pučišćima i povljama mog
kožnatog zemljopisa? Razapinjem niti svog svilenog mesa od Džingis-Kanovog kozjeg čaja preko rižišta kojima otisci
lica u cikli krvi šapuću beskonačnu trudnoću noćnog mora, katatonično korasti u strogosti mjedene maske. Demon
troličnosti pada u nesvjest blaženstva, pred zavodljivošću mog posmrtnog tanga, ližući mi plastične listove Valijumke
Sanvalić u slijepom obožavanju ikone. Poput slijepaca, oblijepljeni kremastom sluzi električnih demonoida iz frižidera
dodirujemo se kroz trnje, bezumni, ludi i gluhi kao kokos kaosa, vižljasti, strasni i divlji kao tigar nesanice, podbuhla
traheja ognja kojim nam Azazel veze pletenice iščašenosti u vinu rajskog pakla gdje se ajkule mačuju perjem, a noževima
vode ljubav.
***
Previše nevinih riječi ugurala sam u stroj za mljevenje mesa. Silovala ih čeličnom irokezom na nabreklom hrptu svog
rasčetvorenog mozga, prodala ih plesom jeguljaste bestidnice na alžirskom pazaru prženih naranči.Grofica gripa
ščepala ih je za gušu, i sada ih vucara po mesu vrućeg kamenja, i njihova krznena duša ljušti se u češerima kondenziranog
sedefa. Njegovom mliječi preliven je grad načičkan kozorozima i gotičkim šiljcima u hermelinu snijega i vatre
tamne ekstaze,i povorke duginih kćeri rijekama se, poput lave, slijevaju u kale, pod mostove i kroz rešetke mansardi,
blijede od sramežljive krvi. Ljubav koju sam udavila u ljepljivim pothodnicima sada se, poput čudovišta ovjenčanog
niskama jezerskih bisera uzdiže iz gujinog legla, i suklja kao opori, maslinastozeleni dah tuberkulotičara, ili zasljepljujuća
baklja iz hiperaktivne utrobe zemljinog paklenog laboratorija. Njezini krvoločni, opori ambisi zijevaju kao
mahnite zjenice, vlažna usta kapriciozne bugenvilije u njedrima pohotne božice ljubavnih virusa što se poput raketa
zabijaju u limunske grudi suncostaja. Tristo umnoženih mjeseca preklapanjima svojih sirupastih diskova dijele jezgre
stanica i eksplodiraju titanskim irisima prozeblih noktiju. Umrijet ću od tolike zašećerene sirutke što se rastače u
kozičaste kolutove svijenih paučica, prestravljenih svjetlošću reinkarnacije. Ili orgazmičkim srsima u dnu karlice, dok
zimska histerija izolacije bode iglicama astralno tijelo moje demonske podvojenosti, mojih krakatih i sakatih meduza
brbljave lokomotive. Bacit ću se niz stepenice i ružinim pupoljcima preklinjati da me ošamariš posred bludnje. I
mamuzama obuzdaš delirij ljubavničke tlapnje, dok se lavanda tišine ne razmota kao paučinski sag po parožastim
kupolama mog podvodnog velegrada, a njegove kamene torte i mramorne ribe koštunjače ne omekšaju do fluida
vilinskih šaputanja.
***
Ona njeguje svoju nevidljivu bradu kao dikobraz anoreksičnu priležnicu, i gljivičnom kulturom hrani svoje ružičaste
veprove. Ništa božansko nije joj strano, jedino tako može doprijeti do savršenog kemijskog spoja svoje razbludne
dekadencije. Nekoć je bila krhka princeza s tijarom od leda i meda, i nabrušenim pipcima koji su, poput ustalasanih
trepetljiki jednostaničnih organizama iz njezina podruma za mučenje, naćuljeno iščekivali svaki prebujni i preopasni
talas nepoznatih i uznemirujućih emocija koje bi joj tjednima izjedale i šibale taj razmetni mišić u središtu golubinjih
joj grudi. Nekada se ljubila s božicom Bastet i šapama šamarala svoj odraz u zrcalu, izvitoperen poput rastopljena
Kirchnerova platna. I tada bi žilice omarnog prostora, klaustrofobičnog do gušenja, ispredale sage i egzotične sagove
oko njezinog tijela koje bi, u bespomoćnom bijesu, stalo tresti rešetke svoje briljantima popločene krletke. Željela je
biti bilo tko drugi, holivudska raspuštenica, štraca iz lisabonske luke, zumbul riječne okuke, plijesan plemenitog sira
na nepcu Ivana Groznog. I baš kad bi uspjela reskim škripajem izdahnuti posljednju mračnu nakupinu đavoljeg dima
iz svoje sakate, tumorozne štitnjače, nova bi joj zimska lija pod nožice podastrijela neodoljivu zagonetku na rubu
živčanog sloma. Drugi ljudi, druga bića, bila su poput zakračunatih orahovih ljuski čiji su joj se histerični nabori cerili
u lice, prijeteći: nikad nas nećeš spoznati. Željela je transparentnost zrcala, odvući čađavog grofa u pupoljku njegove
mladosti, u zajedničku kupku od anakondine sluzokože i osvojenih vijadukata, s čijih bi se visočja bezglavo, gotovo
umobolno, ali ne manje katarzično smijali grohotom zvijezdama u tinti mora i vlastitom išijasu kurvinski neispunjenih
želja. Koji kozmički sadist, koja to zasljepljujuća politura čizme kao papka nečastivog ih je željela tako neutažene,
umjetno zle? Dani su bili sve krvoločnije crveni, nebo sve rujnije, otežalo kao trudna kobila, što je požar svoje
ždrebadi prosipala po njihovim širom razjapljenim ustima koja su željela samo kišnicu, spokoj i ubitačne ferrarije.
Rasklopila sam ligamente i kiša je počela štrcati kao eksplozija vodene bombe po prednjem staklu mog svemirobila,
šuštava kao sirova svila crnih ruža mesožderki, i nebeska kiselina rastvarala je stijene u koje sam sakrila svoje mačiće, i svaka šupljina slane škrape boljela je kao ugrušak razrezane nijemosti, i stala izdisati zagrobne, lelujave napjeve svih mojih škrgutavih čvorova odijeljenosti od svijeta.
***
Progutala sam svijeću i postala najdrčniji svjetionik u arhipelagu mojih otapajućih zloća, skršenih jarosti, slomljenih iguana straha od proljeća i svježe nagosti. Proljeće je zarilo zube u moj vrat, i više se nisam mogla ogrtati u prastare vještičje krpe, i bježati od prostitutke svjetlosti. Ledenim štiklama zacvokotala sam po pisti i progutala ključ kojim si tražio moje zapaljene prste, moju kosu u paučini zimskog drveća. Iskre su zaciktale u nosnicama kineskog zmaja: više me nikada nećeš pronaći.
***
Pluvijalni jajovodi industrijsko-glazbenog grada, kao crijeva i tube, limene žile podvožnjaka i metroa, dube njegovo rasno i puteno tkivo, njegovu manijakalnu mrežnicu, njegovu rožnicu i košnicu mahnitih stanara, poput stonogih pauka na amfetaminima, što se kreću zvjezdasto, krakato i bočno poput raka. Takva je bludna vrućina da grad u meni stenje i pjena mi se penje u grlo, i čelo mi se žari od napetosti u bubnjajućim sljepoočnicama i seksualnoj pomami, a amigdala kroji i porađa nekrozu udovlja, da bi ga opet eksplozivno pokrenula u grozničavo vrludanje i vrtnju cirkuskog lutka što izmiče mecima mojih bijesnih, škrgutavih zubiju. Oni sijevaju i oni su zli, i seksi i moćni i naoružani do grla, i grizu sve što je grožđano, fruktozno, crveno i ima neodoljiv okus pijane krvi. I kada me neboderi tog grada ližu pod suknjom, zaboravljam lijepe manire štićenice kampusa, i pred oblapornim liscima zadižem haljinu, i rešetam ih slikom svoje svetačke vatre spola. Svojim ženstvenim mitraljezom, crnom udovicom mrtvačke pohote. I potom se zajapurim kao škamp, liznuvši tunelom do svoje smjerne pećine, ali ne, troglavi zmaj prijapoze brži je od mojih snova, i grbi me za potiljak, gura, baca na pod, i uzima za doručak u vili Monaca, na balkonu grohotnih girlandi, divalj i lud kao pramitski junoša. Želim ga – ne želim ga, ne znam kako zabosti nož u jetru svojoj neodlučnosti, iskasapiti ju, izmasakrirati, dok vješala ne zanjišu rosnim bebama, i krv ne stane brizgati na nos i usne, topla kao vosak, vulva lave, zlostavljanje inkubusa u pet ujutro. Ili poljubac bogomoljke prije no što te, najdraži, lansira na zlaćani Elizej.
***
Grudnjak mi je set ledenih čahura što krute grudi mog srca, koreći ih u zimzeleni sladoled, i tirkizno plavetnilo zaljeva slijeva se u sivu uzburkanost, i prsti su mi štapići nepodmazanih članaka što poput staklenih zubi mogu iskopati Snjeguljičino srce. Ili crne grane okovane mrazom, kao suzom promrzlog pingvina. Sunce nakon Velike Gospe kruni ledenu palaču, nagovještavajući duboki san zimskog krzna u lovačkim paljbama noći. Noć je progutala porculanski set i nisku kristalnih vjenčanica, i lahorasta bjegunica nad slapom ledeno lanene kose pronosi vijenac šećerno mrzlih cvjetova sa svijećama svetica iskopanih očiju. U salonima tirkiza i tunelima žada plavetna joj silueta odašilje jezive sjene, lelujave plamičke što voskovito tope ledene stijene ziđa, i čine da bubri i bludi stalaktitskim kapima, izduljenim poput paukova zaljubljenog tuljenja i porođajnog krika medne matice. Voda se kristalizira na vjeđama, i mraz tišti trepavice, i prhuta kao prašinasta pelud goletna proljeća koje je ljeto otelo i silovalo u žbunju, bacajuć gnjevne munje na vrele stijene đumbir-ljubavnika. Koža se ježuri kao pobožni timpan, predskazuje iskakanje bodlji stršećih kao omorike tropskih fjordova. Ledena kugla neba otkotrljala se u gušterov jezik, u grlo pjevica na tabletama protiv nesanice. U grlu mi sićušan komadić stakla čitavu vječnost brani odlomiti lavinu, zapaliti oganj palucavih bista. Donosite mi kolač od morfija, da lakše progutam ove podmukle šake kojima mi žele izvaditi utrobu, raščlaniti živce, isplesti vjenčić od soli i anakondi straha.
***
Mozak mi se pjeni. Oguliti ga intergalaktičkim šamponom ili hladnom vodom zapljusnuti zapešća, uz udove, sve do srca, pitanje je koje začuđeni mjesec sriče svaku večer, dok tanker uplovljava u luku otrovnih oleandara. Onaj ružičast još i oprašta, nježno mazeći nosnice svojim orijentalnim zapahom, ali bijeli je poguban. Pogane majke sipaju njegov prah u jagodaste pudinge i upuhuju ga u posrebrenu slonovaču češljeva, u staklenoj kupaonici gdje sve vrvi oružjima za smaknuće ili ekspresno lansiranje u siderično carstvo.
poezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezijapoezija riječi 117
***
Oh, kako Pariz dražesnom droljastošću diže svoje podsuknje i Venecija vene kao neobrana maćuhica ili ocvala
fuksija! Oh, moja je ljubav žiloplet kojim kolaju tekući avioni hitne pomoći, s naušnicama od dušika i voćnih rospija!
U bezbožne dane rasipam svoj strah i brusim noževe za sječu sirenskih repova – možda im iskliznule nožice zacvrkutaju
tamo gdje svjetlost ljubi svoje mlado i liže im mjesečasta lica, kao zečje njuške. Svaki neizbrušeni komadić
mene kao staklena suza mesa leti, ludi i bludi na zasebnu planetu i ulogori se u kraterima, šćućuri u pregibima lave i
uspjenušanog korijenja. Mahovina i alge topla su kudjelja rasječenim i okrvljenim pahuljama sebstva, i vrelo zlato teče
u njihove uzvriskale, molećive pukotine, šivajući gušteroliku rijeku mističnog svjetla, zmije koja ždere svaku zebnju i
pljuje ju u dijamant. I planete zasjaje i zažare kao opojne krijesnice, neonske oči storuke Šakti.
***
Pankerska nevjesta i njezin izgrebani svjetioničar otšetaše na Pluton, gluhi kao podvodna livada, pribadača boli jasnih
kao cvat makova oka. Razlomljena rebra, te krletke ptičjeg srca, čudovišne pumpe šumeće krvi, podbočiše im uzdah
razlistalosti, malu smrt u laku japanskih kitoubojica, i oni zaroniše u plimu razbujalog, nabreklog oceana, svojeg rastopljenog
rubina, svojih opekotinastih jeka. Neki čvor poput čelične kugle uzdavio im je jasni brzac rijeke, zamaglio vid
noćnih sova, koje svoje plosnate, buljooke glave okreću kao mađioničari, navješćujući pogubljenja na pločama vampirskih
grobova, gdje ljudolike vjeverice vode ljubav sa svojim poslovnim loverima, ili dugokosim zlodusima indijanskih
čestica. Nešto klokoće u meni, poklopac Hada koji ne smijem razriješiti, neke podbuhle vodene zvijeri rastaču
njegove rešetke i sišu sumpor zločina koji se poput paljevine rascvjetava zrakom, kao bolestan cvijet, grubo zašivena
rana. Zrcalo se zamračilo, nevidljiv demon puhnuo je svoj kužni, kobni dah i višestruka Hekata izdahnula je za ovaj
život, ostavivši zmijski svlak kao trag svoje bombastično pulsirajuće intenzivnosti. Rašila se, raširila noge za šumskog
duha, iščašila svoje smrtne udove i teleportirala se u svemoć modrih sumraka i sipina crnila ubojitih ponoći bajnovite
Melpomene. Kako je lijepa njezina arsenična put, iskričav fosfor leševa bljedila, kao tinejdžerska kraljica u plastici
kraj jezera. Demon je gladan i opasan, i njezina stegna orosiše se magnezijem krvi koja pozdravlja tamu, i preklinje
za milost. Grčeviti trzaji oblijevaju sobu grimizom opće opasnosti što gricka i siše ektoplazmu uskrsnulih ljubavnika.
