"Karneval", Antisalon, Medika, Zagreb, 14th September 2012.

Since the actual work wasn't executed the way I planned due to finances (prints are at least double size smaller than envisioned, are not in lightboxes and are sticked on the flat surface, in continuity, instead of being placed in a shaded, box-like closed space), this is what that installation should look like, and will, in some future realizations. Though, it had a certain touch of desirable rawness.

 

-----------------

 

 

Nakon dugogodišnjeg korištenja svog vlastitog lika kao dominantnog aktera svojih fotografskih i slikarskih radova, odlučila sam se odmaknuti od striktno autoreferencijalne pozicije i otisnuti se u istraživanje mogućnosti poigravanja i manipuliranja sadržajima koji se protežu van granica mog mikrokozmosa, ali su još uvijek obilježeni imaginarijem koji me najviše opsjeda i intrigira. Vrlo često instinktivno pristupam kolažno-montažnoj formi pabirčenja fragmenata kao načinu izražavanja ideje i poruke, jer takav pristup slijedi strukturu mojih misaonih procesa, iskustava, dojmova i emocionalnih previranja. Kolaži u svojoj raspojasanosti i odabiru tema i simbolike nalikuju karnevalu ili magijskim obredima, gdje se zazorni i zastrašujući elementi miješaju s razigrano-grotesknima, i gdje sve, kao u kakvom uskiptjelom kotlu suvremene vještice, vrvi od divljih i/ili noćnih životinja kao simbola životnih opasnosti što vrebaju iza svakog ugla, strahova i dvojbi, te panike pred milijunskim izborima i bezbrojnim informacijama koje paraliziraju i šizofreno čereče pojedinca, rastačući njegov integritet i izazivajući ga na nemilosrdnu borbu za oformljenje čvrstog i autentičnog identiteta u konfuznom, hektičnom i deliričnom ritmu života, kao i u zatrovanosti iščašenim vrijednostima. No, te životinje, kao i hibridna bića, što se okreću u Vrzinom kolu, postavljam u kaotične prizore nalik bakanalijama, a kaos je ekvivalent igri (ali i utopiji), koja je oponent uštogljenom kapitalističkom karijerizmu s jedne strane, i robotskom dirinčenju (polu)obespravljenih za šaku čavala. Isprazni luksuz kao jedan od ciljeva kapitalizma besplodni je nadomjestak imaginaciji. Igra je povratak u arkadiju, a halucinantna, tripoidna i orgijastična dimenzija iste na mojim kolažima poziva na stanje opijenosti, onaj baudelairovski ideal koji priziva dekadenciju i gubljenje u carstvu čula. Ali, ne pozivam na eskapizam, već na osvještenost toga što se gubi suhim, robotskim i dehumaniziranim načinom života. No, tu je i frustracija takvim modusom egzistencije, i euforija dočarana na kolažima titra na tankoj žici između energetskog pražnjenja kroz užitak i ostvarenje žudnje, te ispoljavanja agresije i poriva za destrukcijom i konačnim dokidanjem svake patnje. Svaki kolaž na nekom je ključnom mjestu „umrljan“ krvlju, aludirajući na upucanost prizora, na proboj stvarnosti u taj astralno-mesnati koloplet bića uronjenih u princip užitka kao privremeni bijeg od užasa Realnog. Logika kompozicije logika je strukture snova, drukčije od onog što je poznato i racionalno objašnjivo, no zato ništa manje stvarne. Karnevalski element je u ovoj priči žudnja za izgubljenim rajem, obiljem i dionizijskom arkadijom, za stanjem bića koje se gubi u okrutnom srazu sa traumatičnim zahtjevima realnosti, a magijski elementi označavaju moju želju za kontrolom nad vlastitim životom, za strukturiranim, ritualnim i usmjerenim procesom realizacije želja i postizanja žuđenog statusa i samoostvarenja.

 Verzija za Vox Feminae 2017:

Kolaži u svojoj raspojasanosti i odabiru tema i simbolike nalikuju karnevalu ili magijskim obredima, putem kojih se afirmiraju antiheteronormativni principi i sve ono što je drukčije, manjinsko, nezaštićeno, ugroženo, minorizirano, demonizirano zbog svoje drukčijosti. Tu drugost, tj. queer identitet, predstavljam i simboliziram bujnim slikama prenapučenim metamorfozama i različitim hibridnim entitetima, primjerice, spojem čovjeka i životinje, miksom različitih životinja ili kolopletom tijela, obično razodjevenih.

Također, raskalašenim, razuzdanim i nadrealnim imaginarijem ovih kolaža s naglašenom halucinantnom, tripoidnom i orgazmičkom dimenzijom želim naglasiti realnost fluidnosti identiteta i njegove transformabilnosti u različitim životnim fazama. Identitet je poput tih prikaza: psihodelično šaren, plastičan, viskozan, sirupast. Prikazima perverzija, fetiša i tabua razgolićujem queer ID u punom sjaju.

Razigrano-grotesknim i makabričnim slavljem i okultnim elementima referiram se na poganluk, i na cikličko vrijeme obilježeno ritualima koji slave i život, i smrt, kao sastavni dio života, za razliku od linearnosti suvremenog zapadnjačkog poimanja vremena gdje pomisao na smrt rađa neutješnu, egzistencijalističku tjeskobu i gdje hektičnost života i fiksacija na materijalno akcentuiraju tu anksioznost. Taj paganizam je ovdje simbol queer identiteta, kao suprotnost katoličanstvu i patrijarhatu kao simbolima rigidnosti, nazadnosti, opresije.

Naglašenom erotikom na rubu pornografije kimam pravcu feminizma koji potonju potvrđuje kao sredstvo afirmacije ženske seksualnosti, legitiman izvor užitka, područje unutar kojeg žena može biti i jest kormilar vlastite sudbine (životne priče) i seksualnog života, i koja seksualnom osviještenošću snaži vlastitu osobnost do toga da se iz seksualnog objekta pretvara u onog koji suvereno kontrolira i vodi situaciju.

Jedan od krucijalnih elemenata ovih kolaža, uz queer teoriju ušivenu u njih, jest sadomazohizam koji je također forma queer identiteta i manjinska seksualna praksa koja se temelji na igrama moći upregnutim u svrhu karnalnog užitka. Kroz SM ta klackalica se pervertira, iščašuje i modificira artificijelnom, insceniranom i koreografiranom prirodom takvog odnosa, iako spontanost i autentičnost ostaju u netjelesnoj domeni, u prostoru cjelokupne intimne interakcije između pojedinaca ili, u mom slučaju, orgijastične mase. Isprepletenost užitka i boli afirmira autentično životno iskustvo koje je spremno učiti na traumama i iskoristiti osjećaj nepravednosti vanjskih okolnosti kao pogonsko gorivo za osobnu transformaciju te bijes induciran ranama preobraziti u gorivo za realizaciju promjene, kao kontrast stremljenju ka vječnoj sreći, zadovoljstvu, ispunjenosti i (uglavnom materijalnom) blagostanju tipičnima za konzumeristički kapitalizam, iako je takvo trajno blaženo stanje nemoguće. Za razliku od relativno asimiliranih gayeva i lezbijki, SM kultura još uvijek je radikalno marginalizirana, i ovim prezentacijama ne želim je nasilno stopiti s mainstream normativom, već učiniti vidljivijom i time joj odati štovanje.

Bondage je tu visokofrekventan: iz mora vezanih žena, pod čizmom patrijarhata, uvijek izranja (nekad tužna) kučka, novostvorena dominatrix koja revanšira sve žrtve opresije.

Logika kompozicije logika je strukture snova, drukčije od onog što je poznato i racionalno objašnjivo, no zato ništa manje stvarne.

U sredini svake kompozicije ženski je lik, mučenica ili heroina, osvetnica i vladarica, magijska gospodarica situacije i domina koja drži sve konce ceremonije u rukama i uravnotežuje titravu fragmentarnost prizora, lijepeći komadiće razbijenog zrcala koji predstavljaju disoluciju Ega i komponirajući novu realnost integriranog bića, zaokruženog u samostvorenom prostoru razuzdane slobode. Isti ženski lik poimam kao svojevrsni alterego, jednu od komadića identitetskog puzzlea, ali i simbol vječne enigme ženske žudnje. Multifacetnošću prikaza želim je osloboditi okova arhetipova svetice, kurve, fatalke, nimfe/lolite, majke itd. i lišiti je uloge praznog platna za projekciju muških fantazija koje je simplificiraju i od nje čine jednodimenzionalni objekt ili ikonu i prikazati je kao duboko kompleksno biće od krvi i mesa, u koktelu estetike ljepote i ružnoće, eteričnog i zazornog.

 

Metamorphoses