I cooked and brewed fresh new virtual exhibition on Artsteps! Sensible and sensual Piscean "Dancing in the Desert Flames" consists of many tendrils as veins, of my body as a cathedral, and of photography, glitch art and huge spreads of my poetry, mostly from my first poetry book "Posjekotine" ("Cuts"), the one that I find prodigal because of clearness, intensity and knife-sharp precision of stylistic figures, that are simultaneously baroquely euphoric and gothically mystical.

Enter the abyss, the void, the igniting celluloid.

 

https://www.artsteps.com/view/6469277cc1a02b320fcb78ee 

 

 

 

 Screenshots from my short experimental movie with dancing, singing, poetry and glitch elements, 

"Nuclear Nymphs", presented with "Leviathan of Desire" on my pop-up solo exhibition in January 2025

 

 Electric Soul

Red Desert / Infernal Blaze

 Scorpio Girl

25. 12. 2024.

 "Baršunasto podzemlje", Gradska galerija Striegl, Sisak, 2013. (tekst: Alma Trauber)

https://galerija-striegl.hr/izlozbe/petra-brnadic-barsunasto-podzemlje/

 

Mitologija intime: mogućnosti gledanja Baršunastog podzemlja

»…i dok iznosim svoje privatno, ja se zapravo izlažem najviše: ne zbog opasnosti od ’skandala’, nego zato što predstavljam svoje imaginarno u najjačoj konzistentnosti; a imaginarno je zapravo ono čime upravljaju drugi…«

Misaoni isječak iz Barthesovih Fragmenata ljubavnog govora nas vrlo jasno uvodi u strategije autobiografskog upisivanja u prostor umjetničkog djela i iz toga razloga ga svjesno premještam u kontekst čitanja rada Petre Brnardić. Postavljanje pitanja ‘o samome sebi’ i redefiniranje vlastitog identiteta trajno je prisutan problemski prostor u gotovo svim oblicima umjetničkog izražavanja (pri tom stavljam naglasak na vizualne umjetnosti od druge polovice 20. stoljeća: postmoderna, konceptualna umjetnost i suvremene tendencije).  U tom smislu, gledanje i razumijevanje rada Petre Brnardić, ne može započeti bez postavljenog pitanja tko su ti drugiu konstrukcijama traženja i pronalaženja ‘sebe’, a samim tim nužno je obratiti se recentnim teorijskim pristupima koji definiraju pitanja identiteta terminima kolektivnog i autofikcionalnog, ali se i u jednom segmentu, veoma važnom, dotiču tjelesnosti, tj. vanjskih manifestacija identiteta.

Nametnuta uloga ‘drugog’ i ‘drugih’ u formiranju i prepoznavanju identiteta dolazi iz različitih dijelova javnog, intimnog, svakodnevnog, nevidljivog, potisnutog, fikcionalnog. Vizualni kontekst Baršunastog podzemlja,ovisno o intenzitetu identifikacije umjetnice, fragmentarno obuhvaća sva ta izvorišta.  Umjetnica ih tumači i imenuje privatnom mikromitologijom, arhetipskim, ženskim principima, erosom i thanatosom, i to postaju moduli njene autoidentifikacije koje prevodi u umjetnički vokabular.

Baršunastopodzemlje već svojim nazivom uključuje naše kolektivno opažanje i memoriju (povijest rock glazbe, literatura), ali i u svojoj jezično-misaonoj osnovi upućuje na nešto što nam je poznato i s čim se možemo poistovjetiti. Baršun kao materijal je privlačan, mekan i ugodan na dodir, dok podzemlje najčešće doživljavamo kao mračno, hladno, nelagodno, subverzivnih i negativnih konotacija. Upravo taj spoj opozitnih i kontradiktornih emocija, psihofizičkih stanja i društvenih stereotipova je osnovno tematsko i idejno obilježje radova Petre Brnardić prezentiranih Baršunastimpodzemljem. Kontradiktornost kao i napetost uspostavljenih međuodnosa pojačana je izložbenim supostavljanjem dva medija: medija slike i medija fotografije. Ova dva medija svojom prostornom i kontekstualnom interakcijom upućuju na dvije varijante stvarnosti, ali i vizualne mogućnosti autofikcije.

U izloženim slikarskim radovima umjetnica prikazuje sebe u ‘krupnom planu’, bilo da se radi o figurativnim prikazima izrazite ekspresivnosti, fragmentima tijela, tijela multipliciranog, uronjenog i obavijenog atributima (samo)ranjavanja i krvi, s fantazmagoričnim i morbidnim detaljima ili pak izostaje prikaz tijela i umjetnica se transfigurira i poistovjećuje s određenim elementom, npr. s plamenom. Radovi u sebi nose bipolarnost privlačenja i odbijanja. Svojim formatima i crvenom kromatikom radovi privlače, ali istovremeno i imaju potencijalni efekt ‘odbijanja’ zbog intime koja se bez straha i bezuvjetno izlaže i ogoljuje pred očima promatrača. Autobiografska mjesta u slikama potvrđuje činjenica geste koju pratimo u potezu ili fetišizirani predmeti aplicirani na površinu slike kao preostatak autodestruktivnog čina. Ta gesta i taj predmet potvrđuju mjesta gdje umjetnica uistinu upisuje i ostavlja fizički i automatski trag sebe. U slikama umjetnica ostvaruje igru dijaboličnog karaktera, dok s druge strane metaforički utjelovljuje i kritički propituje različite ‘društvene’ identitete žene: »Looks like a girl, but she’s a flame, So bright, she can burn your eyes, Better look the otherway, You can try but you’ll never forget her name, She’s on top of the world… Nobody knows that she’s a lonely girl, And it’s a lonely world«

Nasuprot slikarskim radovima, izloženi ciklusi fotografija i fotokolaža koncept vizualne autofikcionalizacije podižu na nešto drugačiju razinu. Povodeći se Broodthaersovim principom fikcije koji kaže da je fikcija ta koja nam pomaže da shvatimo stvarnost, ali i da shvatimo ono što stvarnost skriva, fotografije i fotokolaži uspostavljaju relacije između odnosa: ja prikazujem sebe– ja prikazujem sebe – ja prikazujem sebe. Te sasvim složene procese u interpretiranju i vizualnom predstavljanju svojih jastava, umjetnica postiže memoarsko-dnevničkim, performativnim, metanarativnim i nadrealnim karakterom fotografija. Fotografije su snimljene u okrilju privatnog interijera umjetnice, čiji izgled ona mijenja i stvara karakter insceniranog prostora, intimne scenografije, ostavljajući dojam budoarskih zapisa. Svojom serijalnošću i repetitivnošću fotografski radovi potvrđuju jedan od identiteta umjetnice u određenom isječku vremena i postaju svojevrsni otisak emotivnog stanja uvjetovanog autorefleksijom. Ciklusi ‘Rubedo’ i ‘Farbanje kose’ imaju i  dokumentarni karakter, jer predstavljaju zapis svojevrsnog performansa kojeg je autorica izvela, ali sa striktno povučenim granicama. Umjetnica strogo kontrolira što želi zadržati unutar kadra, a što izostavlja, otvarajući prostor našoj vlastitoj imaginaciji. U fotokolažima umjetnica se služi dekonstrukcijom i fragmentacijom fizičkih činjenica koje čine njenu vlastitu, ali i našu svakodnevnu stvarnost, da bi kreirala nadrealne i metanarativne kompozicije. Stupanj autofikcionalizacije ovdje kulminira, jer je subjekt umjetnice dezintegriran i počiva na vizualnim paradoksima. Fotokolaži tako funkcioniraju kao ‘idealne’ maske.

Baršunasto podzemljeje izložbena koncepcija koja vas privlači sugestivnošću intime, ali i mogućnostima koje u umjetničkom smislu otvara autobiografski diskurs.

Alma Trauber

 

 

 Petroleum Petrissima Express Semi-Poetic-All-P-Associations Collage (2018)

 Sketches for a realized installation on a group exhibition "Love Piece" (2017)

 

"If In Trouble, Blink Three Times"

or "Dissociation"

or "Fear Pain Sorrow"

or "Scapegoat" -- (SpaceGoat? 👄)

or "The Chosen One"

 Monsoon

 

 "Serafita" (2022), my Instagram