"Baršunasto podzemlje", Gradska galerija Striegl, Sisak, 2013. (tekst: Alma Trauber)
https://galerija-striegl.hr/izlozbe/petra-brnadic-barsunasto-podzemlje/
Mitologija intime: mogućnosti gledanja Baršunastog podzemlja
»…i dok iznosim svoje privatno, ja se zapravo izlažem najviše: ne
zbog opasnosti od ’skandala’, nego zato što predstavljam svoje
imaginarno u najjačoj konzistentnosti; a imaginarno je zapravo ono čime
upravljaju drugi…«
Misaoni isječak iz Barthesovih Fragmenata ljubavnog govora nas
vrlo jasno uvodi u strategije autobiografskog upisivanja u prostor
umjetničkog djela i iz toga razloga ga svjesno premještam u kontekst
čitanja rada Petre Brnardić. Postavljanje pitanja ‘o samome sebi’ i
redefiniranje vlastitog identiteta trajno je prisutan problemski prostor
u gotovo svim oblicima umjetničkog izražavanja (pri tom stavljam
naglasak na vizualne umjetnosti od druge polovice 20. stoljeća:
postmoderna, konceptualna umjetnost i suvremene tendencije). U tom
smislu, gledanje i razumijevanje rada Petre Brnardić, ne može započeti
bez postavljenog pitanja tko su ti drugiu konstrukcijama
traženja i pronalaženja ‘sebe’, a samim tim nužno je obratiti se
recentnim teorijskim pristupima koji definiraju pitanja identiteta
terminima kolektivnog i autofikcionalnog, ali se i u jednom segmentu, veoma važnom, dotiču tjelesnosti, tj. vanjskih manifestacija identiteta.
Nametnuta uloga ‘drugog’ i ‘drugih’ u formiranju i prepoznavanju
identiteta dolazi iz različitih dijelova javnog, intimnog, svakodnevnog,
nevidljivog, potisnutog, fikcionalnog. Vizualni kontekst Baršunastog podzemlja,ovisno o intenzitetu identifikacije umjetnice, fragmentarno obuhvaća sva ta izvorišta. Umjetnica ih tumači i imenuje privatnom mikromitologijom, arhetipskim, ženskim principima, erosom i thanatosom, i to postaju moduli njene autoidentifikacije koje prevodi u umjetnički vokabular.
Baršunastopodzemlje već svojim nazivom uključuje
naše kolektivno opažanje i memoriju (povijest rock glazbe, literatura),
ali i u svojoj jezično-misaonoj osnovi upućuje na nešto što nam je
poznato i s čim se možemo poistovjetiti. Baršun kao materijal je
privlačan, mekan i ugodan na dodir, dok podzemlje najčešće doživljavamo
kao mračno, hladno, nelagodno, subverzivnih i negativnih konotacija.
Upravo taj spoj opozitnih i kontradiktornih emocija, psihofizičkih
stanja i društvenih stereotipova je osnovno tematsko i idejno obilježje
radova Petre Brnardić prezentiranih Baršunastimpodzemljem.
Kontradiktornost kao i napetost uspostavljenih međuodnosa pojačana je
izložbenim supostavljanjem dva medija: medija slike i medija
fotografije. Ova dva medija svojom prostornom i kontekstualnom
interakcijom upućuju na dvije varijante stvarnosti, ali i vizualne
mogućnosti autofikcije.
U izloženim slikarskim radovima umjetnica prikazuje sebe u ‘krupnom
planu’, bilo da se radi o figurativnim prikazima izrazite
ekspresivnosti, fragmentima tijela, tijela multipliciranog, uronjenog i
obavijenog atributima (samo)ranjavanja i krvi, s fantazmagoričnim i
morbidnim detaljima ili pak izostaje prikaz tijela i umjetnica se
transfigurira i poistovjećuje s određenim elementom, npr. s plamenom.
Radovi u sebi nose bipolarnost privlačenja i odbijanja. Svojim formatima
i crvenom kromatikom radovi privlače, ali istovremeno i imaju
potencijalni efekt ‘odbijanja’ zbog intime koja se bez straha i
bezuvjetno izlaže i ogoljuje pred očima promatrača. Autobiografska
mjesta u slikama potvrđuje činjenica geste koju pratimo u potezu ili
fetišizirani predmeti aplicirani na površinu slike kao preostatak
autodestruktivnog čina. Ta gesta i taj predmet potvrđuju mjesta gdje
umjetnica uistinu upisuje i ostavlja fizički i automatski trag sebe. U
slikama umjetnica ostvaruje igru dijaboličnog karaktera, dok s druge
strane metaforički utjelovljuje i kritički propituje različite
‘društvene’ identitete žene: »Looks like a girl, but she’s a flame,
So bright, she can burn your eyes, Better look the otherway, You can try
but you’ll never forget her name, She’s on top of the world… Nobody
knows that she’s a lonely girl, And it’s a lonely world«
Nasuprot slikarskim radovima, izloženi ciklusi fotografija i
fotokolaža koncept vizualne autofikcionalizacije podižu na nešto
drugačiju razinu. Povodeći se Broodthaersovim principom fikcije koji
kaže da je fikcija ta koja nam pomaže da shvatimo stvarnost, ali i da
shvatimo ono što stvarnost skriva, fotografije i fotokolaži
uspostavljaju relacije između odnosa: ja prikazujem sebe– ja prikazujem sebe – ja prikazujem sebe.
Te sasvim složene procese u interpretiranju i vizualnom predstavljanju
svojih jastava, umjetnica postiže memoarsko-dnevničkim, performativnim,
metanarativnim i nadrealnim karakterom fotografija. Fotografije su
snimljene u okrilju privatnog interijera umjetnice, čiji izgled ona
mijenja i stvara karakter insceniranog prostora, intimne scenografije,
ostavljajući dojam budoarskih zapisa. Svojom serijalnošću i
repetitivnošću fotografski radovi potvrđuju jedan od identiteta
umjetnice u određenom isječku vremena i postaju svojevrsni otisak
emotivnog stanja uvjetovanog autorefleksijom. Ciklusi ‘Rubedo’ i
‘Farbanje kose’ imaju i dokumentarni karakter, jer predstavljaju zapis
svojevrsnog performansa kojeg je autorica izvela, ali sa striktno
povučenim granicama. Umjetnica strogo kontrolira što želi zadržati
unutar kadra, a što izostavlja, otvarajući prostor našoj vlastitoj
imaginaciji. U fotokolažima umjetnica se služi dekonstrukcijom i
fragmentacijom fizičkih činjenica koje čine njenu vlastitu, ali i našu
svakodnevnu stvarnost, da bi kreirala nadrealne i metanarativne
kompozicije. Stupanj autofikcionalizacije ovdje kulminira, jer je
subjekt umjetnice dezintegriran i počiva na vizualnim paradoksima.
Fotokolaži tako funkcioniraju kao ‘idealne’ maske.
Baršunasto podzemljeje izložbena koncepcija koja
vas privlači sugestivnošću intime, ali i mogućnostima koje u umjetničkom
smislu otvara autobiografski diskurs.
Alma Trauber