petak, 28. ožujka 2025.


 Monsoon Lorelei Shrine
 🌙...dans la lumière de la lune...🌙

🌴 My face and fan art (2015) on Lana Del Rey´s site (with a cute typo) 👄

https://www.imdb.com/title/tt13294128/ 

 


subota, 8. ožujka 2025.

I cooked and brewed fresh new virtual exhibition on Artsteps! Sensible and sensual Piscean "Dancing in the Desert Flames" consists of many tendrils as veins, of my body as a cathedral, and of photography, glitch art and huge spreads of my poetry, mostly from my first poetry book "Posjekotine" ("Cuts"), the one that I find prodigal because of clearness, intensity and knife-sharp precision of stylistic figures, that are simultaneously baroquely euphoric and gothically mystical.

Enter the abyss, the void, the igniting celluloid.




























 

https://www.artsteps.com/view/6469277cc1a02b320fcb78ee 

 

 

 

srijeda, 19. veljače 2025.

 Screenshots from my short experimental movie with dancing, singing, poetry and glitch elements, 

"Nuclear Nymphs", presented with "Leviathan of Desire" on my pop-up solo exhibition in January 2025






 

nedjelja, 19. siječnja 2025.

četvrtak, 9. siječnja 2025.


 Scorpio Girl

četvrtak, 2. siječnja 2025.

25. 12. 2024.

nedjelja, 22. prosinca 2024.

 "Baršunasto podzemlje", Gradska galerija Striegl, Sisak, 2013. (tekst: Alma Trauber)

https://galerija-striegl.hr/izlozbe/petra-brnadic-barsunasto-podzemlje/




 

Mitologija intime: mogućnosti gledanja Baršunastog podzemlja

»…i dok iznosim svoje privatno, ja se zapravo izlažem najviše: ne zbog opasnosti od ’skandala’, nego zato što predstavljam svoje imaginarno u najjačoj konzistentnosti; a imaginarno je zapravo ono čime upravljaju drugi…«

Misaoni isječak iz Barthesovih Fragmenata ljubavnog govora nas vrlo jasno uvodi u strategije autobiografskog upisivanja u prostor umjetničkog djela i iz toga razloga ga svjesno premještam u kontekst čitanja rada Petre Brnardić. Postavljanje pitanja ‘o samome sebi’ i redefiniranje vlastitog identiteta trajno je prisutan problemski prostor u gotovo svim oblicima umjetničkog izražavanja (pri tom stavljam naglasak na vizualne umjetnosti od druge polovice 20. stoljeća: postmoderna, konceptualna umjetnost i suvremene tendencije).  U tom smislu, gledanje i razumijevanje rada Petre Brnardić, ne može započeti bez postavljenog pitanja tko su ti drugiu konstrukcijama traženja i pronalaženja ‘sebe’, a samim tim nužno je obratiti se recentnim teorijskim pristupima koji definiraju pitanja identiteta terminima kolektivnog i autofikcionalnog, ali se i u jednom segmentu, veoma važnom, dotiču tjelesnosti, tj. vanjskih manifestacija identiteta.

Nametnuta uloga ‘drugog’ i ‘drugih’ u formiranju i prepoznavanju identiteta dolazi iz različitih dijelova javnog, intimnog, svakodnevnog, nevidljivog, potisnutog, fikcionalnog. Vizualni kontekst Baršunastog podzemlja,ovisno o intenzitetu identifikacije umjetnice, fragmentarno obuhvaća sva ta izvorišta.  Umjetnica ih tumači i imenuje privatnom mikromitologijomarhetipskimženskim principimaerosom thanatosom, i to postaju moduli njene autoidentifikacije koje prevodi u umjetnički vokabular.

Baršunastopodzemlje već svojim nazivom uključuje naše kolektivno opažanje i memoriju (povijest rock glazbe, literatura), ali i u svojoj jezično-misaonoj osnovi upućuje na nešto što nam je poznato i s čim se možemo poistovjetiti. Baršun kao materijal je privlačan, mekan i ugodan na dodir, dok podzemlje najčešće doživljavamo kao mračno, hladno, nelagodno, subverzivnih i negativnih konotacija. Upravo taj spoj opozitnih i kontradiktornih emocija, psihofizičkih stanja i društvenih stereotipova je osnovno tematsko i idejno obilježje radova Petre Brnardić prezentiranih Baršunastimpodzemljem. Kontradiktornost kao i napetost uspostavljenih međuodnosa pojačana je izložbenim supostavljanjem dva medija: medija slike i medija fotografije. Ova dva medija svojom prostornom i kontekstualnom interakcijom upućuju na dvije varijante stvarnosti, ali i vizualne mogućnosti autofikcije.

U izloženim slikarskim radovima umjetnica prikazuje sebe u ‘krupnom planu’, bilo da se radi o figurativnim prikazima izrazite ekspresivnosti, fragmentima tijela, tijela multipliciranog, uronjenog i obavijenog atributima (samo)ranjavanja i krvi, s fantazmagoričnim i morbidnim detaljima ili pak izostaje prikaz tijela i umjetnica se transfigurira i poistovjećuje s određenim elementom, npr. s plamenom. Radovi u sebi nose bipolarnost privlačenja i odbijanja. Svojim formatima i crvenom kromatikom radovi privlače, ali istovremeno i imaju potencijalni efekt ‘odbijanja’ zbog intime koja se bez straha i bezuvjetno izlaže i ogoljuje pred očima promatrača. Autobiografska mjesta u slikama potvrđuje činjenica geste koju pratimo u potezu ili fetišizirani predmeti aplicirani na površinu slike kao preostatak autodestruktivnog čina. Ta gesta i taj predmet potvrđuju mjesta gdje umjetnica uistinu upisuje i ostavlja fizički i automatski trag sebe. U slikama umjetnica ostvaruje igru dijaboličnog karaktera, dok s druge strane metaforički utjelovljuje i kritički propituje različite ‘društvene’ identitete žene: »Looks like a girl, but she’s a flame, So bright, she can burn your eyes, Better look the otherway, You can try but you’ll never forget her name, She’s on top of the world… Nobody knows that she’s a lonely girl, And it’s a lonely world«

Nasuprot slikarskim radovima, izloženi ciklusi fotografija i fotokolaža koncept vizualne autofikcionalizacije podižu na nešto drugačiju razinu. Povodeći se Broodthaersovim principom fikcije koji kaže da je fikcija ta koja nam pomaže da shvatimo stvarnost, ali i da shvatimo ono što stvarnost skriva, fotografije i fotokolaži uspostavljaju relacije između odnosa: ja prikazujem sebe– ja prikazujem sebe – ja prikazujem sebe. Te sasvim složene procese u interpretiranju i vizualnom predstavljanju svojih jastava, umjetnica postiže memoarsko-dnevničkim, performativnim, metanarativnim i nadrealnim karakterom fotografija. Fotografije su snimljene u okrilju privatnog interijera umjetnice, čiji izgled ona mijenja i stvara karakter insceniranog prostora, intimne scenografije, ostavljajući dojam budoarskih zapisa. Svojom serijalnošću i repetitivnošću fotografski radovi potvrđuju jedan od identiteta umjetnice u određenom isječku vremena i postaju svojevrsni otisak emotivnog stanja uvjetovanog autorefleksijom. Ciklusi ‘Rubedo’ i ‘Farbanje kose’ imaju i  dokumentarni karakter, jer predstavljaju zapis svojevrsnog performansa kojeg je autorica izvela, ali sa striktno povučenim granicama. Umjetnica strogo kontrolira što želi zadržati unutar kadra, a što izostavlja, otvarajući prostor našoj vlastitoj imaginaciji. U fotokolažima umjetnica se služi dekonstrukcijom i fragmentacijom fizičkih činjenica koje čine njenu vlastitu, ali i našu svakodnevnu stvarnost, da bi kreirala nadrealne i metanarativne kompozicije. Stupanj autofikcionalizacije ovdje kulminira, jer je subjekt umjetnice dezintegriran i počiva na vizualnim paradoksima. Fotokolaži tako funkcioniraju kao ‘idealne’ maske.

Baršunasto podzemljeje izložbena koncepcija koja vas privlači sugestivnošću intime, ali i mogućnostima koje u umjetničkom smislu otvara autobiografski diskurs.

Alma Trauber