Kiša piratskih bombona, gusarskih lizaljki i grabežljivih noktiju ne voli muziku mraka. Ne postoji luč za moje katakombe. Ili je sama, drhti od zime, carska nevjesta olujne pučine. Zaključana, tištim, kuham se u žlici kao čarobnica s Avalona. Na mom tijelu – crni otisci šaka, gipki urezi, mora na Mjesecu, okovi Meluzine. Crna griva skriva šiljaste uši, šapuće ono teško, prljavo i sumračno crnom i plahom paperju iznutra. Sedefno-prozirne zjenice kao nož-skakavac sunu u viteške trbuhe žučnu oštricu obrane. Motre domino što se ruši. I kleči, moleći za milost. Moj plašt su sige, u meni je vreo alpski fen, ali ako me takneš, ledena kraljica iskopat će ti lijevu srčanu klijetku.

Kada psihotične crvene žarulje
na akustičnoj kupoli neba
zavrte centrifugalnu groznicu
i opale ljubičastu kožu
gradske lepre i metroa
zategnem crnu plastiku
oko sijamskih blizanaca svog tijela
i poželim jesti
meso čovječansko
otete djevojčice
usne vrelih pjevača
melankolične kirurge
Ako moja dvojnica Ondina
na cornwallskoj stijeni
izusti plave šipke
slinom podmorskih krijesnica
i muklih kobaltnih cepelina
čekat ću bič sa zvonika
mirna i sumračna
kao drogirana gejša
vezana za sebe
na dnu Pacifika
puštajući da me ajkula
pretvori u rujnu pjenu

Ne boj se grmljavine
ona će te oploditi
ali ja ne želim rađati
ne razumiješ
sjebana djevojčice
treba ti šećera i meda
da se cijediš, kapaš
od jezika i nirvane
usvrdlati oblaporne hodnike
tunele i pećine
pune propuha, grohot
trkaćih automobila
kao furiozni El Diablo
za klavičembalom
koji jaše zelena lica
puna strave
ona ga grizu
žele da eksplodira
ali on obožava boduće dodire
napaljuje ga uznemiravanje
ljuštećih smradnih lukovica
volšebnički izaziva oluju
i bezočno laže
zavlačeći čegrtuše škarolikih ruku
u vriskajuće gaćice
paluca jezikom
i miješa koktel od strihnina
izrezat će sve satenske toalete
grudi, pjegave, razgolićene
kugle su
njegovih storukih vratolomija
boksanja sa svojim
mongoloidnim očima
u kipućem gotskom ogledalu
što je proždro Snjeguljičinu maćehu
kao šumsku prepelicu
skliskom mjesečarskom rukom
rogati izmiče poslušno kamenje
pod nabubrelim katranskim kotačima
zagušljivog autobusa čovječanstva
na podatnoj kosini
kao što baršun
pljesnjiv od monsunske kiše
kliže niz bedra Tajlanđanke
na kraju – orgazam eksplozije
stakla, limfe i krvi
prelijeporužnih tjelesa

Na mom grobu
ljubimo se Bog i ja,
žena puna krila i parožaka.
U vapnenačkoj kugli
mog trbuha
naopake bizantske ikone.
Ponekad mi je zima i
ogrćem modričave udove hobotnice
mećavom koja vrišti i zabija se
stalaktitima u ozvučenu napuštenost
u kolaču mozga kapaju gnojne
primisli o bijegu, prljavštini, životu
među trnjem i labirintom kupina
Bojim se da me
moja granitna braća kao
bjeloglavi supovi
ne zaključaju u hodnike
kripte pune soli
napoleonska horda crnomanjastih kukaca
igličaste fosforescentne krljušti
prijete da zaustave krvotok
u bijeloj ženi-mumiji
penjući se, uvijajući
kao otrovni bršljan
kao bijesna koža što remenjem
sputa luđakinju
ali kada se mladi mjesec
izvuče iz oblaka šećerne vune
kao demonska nožica plesačice
iz čipke varijetea
sva se priča sklupča
u moj dlan
s kojeg bezočno požderem neprijatelja
poližem posljednje zrnce
limfe i krvi
kao halvu

Šaka veprovih muda
peraja morskog psa
prstohvat štakorskog izmeta
tri ampule mačjih suza
štrcaj tarantuline sline
sve izmiješajte mojom
goljeničnom kosti
vitkom kao žezlo poglavice
iskapite iz moje lubanje
otarite svoju delirijsku vlažnost
mojom izdašnom i teškom kosom
uvucite mi se u trbuh
u krevet – mjesto zločina
kao kvržica, tumor, ugrušak
putujem potkožjem
sifiličnih tijela
gužvam ih u noćnom strahu
i pretvaram se
da nisam kriva

Hladna žena vjeveričje dražesti
i underground pakosti
češlja kose na stijeni.
Drob joj se ljulja iz utrobe,
iz rasjekline Anda,
raspora urušenog rudnika.
Odsječene prste treba napuniti
rubinskim ribizlama, da krabuljne
maske umuknu svoje urlanje
žarača što prži kurvinstvo
akademskih djevica. U židovskom
getu ružičaste čarape opjenjene su
tifusarskim grahoricama bijega,
žvakama zalijepljene za
epileptično narančastu žbuku.
Slomili su mi udove, utičnice,
radarske lijevke, marsovski stremen
zavjereništva. Trebam egzorcizam.
Češalj mi je otrovan sluškinjama
Lucrezie Borgie, doušnicima s tri grbe
trulog mlijeka. Okamenjene nevjeste
s draguljima u očnim dupljama.
Šapuću: Bježi, bježi,
Modrobradi ima Kinu
I goruće gore.
Češljam kosu na stijeni
I demon mi plače u nokte.

Položit ću svoju lubanju
na stol dozivača duhova.
Njen profil klina zaledit će
opuške opijuma. Roščići,
ti slađano-zločesti asasini
porinut će vrtešku neprobavljenih
kolača u dokonim vrećama minivala.
Daleka sam u mrijestu Moldavije,
čisti ljudi naučiše me kazačok.
Gorka ljubav rastopljuje maskaru.
Vjeruj kanibalima: najslađi je but.
Prate nas, ozvučuju, slušaju
bilo i ritmični pop skarabeja.
Ušit ću u sebe tvoju crnu njušku,
preklinji i cvili kao štene.
Gurnut ću te niz hrid Monaca,
smeđih cigarillosa u vagini
cinober Porschea. Kockarske jahte
u dražicama, sangria maturalca
i walkman kojim te naslućujem.
Bocu španjolskog pijeska
zakračunala sam s antipsihoticima.
Gnušaš se moje insomnije,
azura što siluje noćni mir
planinske kolibe. Boliš me!
Pijetliću. Kurvišu. Bradata droljo.
Srce ću objesit o klin,
uz gimnazijski akvarel vješala.

Bijes vrije i u žlici kišnice.
Spavač u Cliu autoputa
narkoleptični junkie – sanja
mojih tisuću očiju u kapima kiše
tuče, oluje u gromovničkim
činelama tamnozelenog neba
piškim u grmlju pustare
ne bojim se noža iza leđa
venecijanska podlost – otrov
pod kamenom. Hannibalea sam
kušam si mozak-muzgavac
zračne struje čudne, neznane bolesti
tišću prsište, ciklona
u sljepoočnicama
izbljuvat ću plavo, ovaj tlak
i jugo, lica poput kolaž-papira
mogu li uteći svom zločinu
hodaju po vati i jajima
po menstruaciji mjesečine
kroničnoj opstrukciji plućne duše
psihotici – plosnati, duuugi leptosomi
cvrče u slikovnici borderlinea
u vašarskoj bojanci bipolarnosti
palim im svijeće
zaljubljenost je gnojni čir
što bubri i splašnjava
buja i kažnjava
nestabilnošću
razrezala sam ručnik
i zabila glavu u zrcalo