Neptune Avenue: Overdose on Dreams (2026.) - realizacija istoimene skicozne izložbe u samostvorenoj dvorani ogledala iz 2024. - Gradska Galerija Striegl, Sisak

Izranjajući iz kristalnih špilja punih šiljaka, rogova i parožaka, ili kapajuće melase psihičkih perturbacija, halucinantna stvorenja šapuću i pjevaju u svojoj hologramskoj ili ktonskoj kvaliteti. Svjetlucaju u električnom, digitalnom odsjaju fraktala i odjecima svoje blještave dezintegracije ili se migolje poput sluzavih zmija. Autoportreti su metafore i aluzije na mitološku ili povijesnu dimenziju ženskog iskustva, poput Lilith, Hekate, Perzefone ili Meduze, koje se, depresonalizirane, uzdižu u otrovnoj pustoši ili u senzornim preplavljenostima primordijalne prirode i neonskih džungli metropolisa, s tunelima i katakombama, koje okupiraju i proždiru fosforescentnim reptilskim sukubama.  Egzotično cvijeće digitalne distopije omamljuje poput psihotropnih tvari koje izazivaju paranormalne, cenestetičke senzacije unutar tijela, poput nepodnošljivog škakljanja - koji graniče s holografskim projekcijama na astralne kanjone u drugu dimenziju postojanja. Električnu kožu spajam sa svojom, preoblikujući je u koktel potpuno novog identiteta, u fatamorganu fragmentiranih jastava. Kao i u poeziji, bavim se i izgradnjom svijeta u ispovjednom tonu, pretvarajući emocije i senzore doživljaje u stilske figure. Njihova koža je rosna, vlažna, nalikuje rastopljenom kromu bolida, sjaji poput sedefastih, opalescentnih ribljih trbuha, ili je zarobljena u lancima i trnju golih, zamršenih skeletnih grana, poput plamenova koji ližu sliku. Te žile i kapilare šake su mračnih šuma, i krijeste uspjenušanog oceana, simbola podsvjesti i carstva snova. 

Slavim galvanizirani intenzitet neukrotivih ženskih zvijeri, himera, harpija i hidri koje jašu divlje podstruje predaka, i sedimente trauma, u procesu transformacije. Posvuda iskaču glitch čudovišta ex machina, avatari i pikselizirane čarobnice, koje magično fragmentiraju, dezintegriraju i tektonski tresu sliku, poput fluorescentnih silueta i kaleidoskopa lica, što želatinozno strše i množe  se, sa svojim napućenim i proždrljivim usnama koje usisavaju prazninu i ulijevaju spiralno ludilo zavodljivih vizualnih informacija. Gusti narkotički sirup koji struji iz tih akvarijskih screenova krv je digitalnih hibrida, što curi u neonske bljeskove enigmatične budućnosti. Glitch manipulira podacima koji grade stvorenja poput Frankensteina, golicajući organe percepcije, sinestezijski mrseći naše pipke i antene i ponašajući se poput Poltergeista. Slike vibriraju u alkemijskoj dekompoziciji, a paraziti kapilara novih, mutiranih tjelesa napučuju otoke i arhipelage identiteta poput virusa. Duhovi perzistiraju poput sjećanja, a slika se raslojava poput panoptikona, kao da smo ušli u dvoranu s milijunima deformiranih zrcala u stanju rapsodične opijenosti i bombardirani smo gazilijunom mutanata ili utvara naših odraza. I oni nas progone u reverbu. Lica postaju čudna, zvjerska, nalik lubanjama, rorschachevska i onostrana. Digitalne sirene se svijaju unatrag u ekstazi, u dijaboličnim isparenjima, napadima tehnoloških demona. Pukotine i rupture su besprijekorno sašivene poput kintsugija, a valovi elektriciteta se sudaraju, grle se i ližu poput kundalini zmija, kulminirajući erupcijom neočekivanih, ali fantastičnih i zagonetnih digitalnih grešaka. Zavodljive erotske slike preplavljene fantomima BDSM praksi i perverzno plešu u svjetlu digitalne kirurgije, spajajući kontradiktorne i polarizirajuće slike u jednu uzbudljivu, hipnotizirajuću fuziju, koja glasno sikće ili samo daje valovite naznake, izranjajući iz tame tajni nastanjenih u  carstvu podsvjesti.

Igram se svjetlošću u duginim bojama i nijansama barbarskih dragulja, kao u nekom underground prljavom dekadentnom discu, u kontrastu s tmurnom, distopijskom, apokaliptičnom melankolijom žena zarobljenih u plastičnim, najlonskim, srebrnim materijalima koji podsjećaju na opremu svemirskog broda, spekulativni, nadnaravni laboratorij ili jednostavno sivu tvar koja se otapa poput nadrealne planine korodiranog sjaja, prigušenog sudarom crnih rupa. Procesi solarizacije, paljenja, preklapanja futurističkom liturgijom invociraju posjetitelje s Neptuna, Urana i Plutona, hladnih planeta snova i vizija, i na taj način dematerijaliziram sliku, dajući joj auru ledene vatre koja nadilazi i transcendira tijelo u mističnoj ekstazi cyberpunk kodiranosti. No, moji autoportreti su željna, čežnjiva tijela, koja trbušno plešu na vještičjoj lomači, ali zamrznuta u stanju neopisive čežnje. Sva ta stanja prikazujem kao snove, i lucidne i proročanske i uznemirujuće.

Neodoljivo me zanimaju liminalna, tranzitna stanja svijesti, ona užarena i gromovita tenzija između jave i sna koji se pjenušavo pretače u košmar, između realnosti i grohotno-ekstatičnih carstava fantazije, gdje se užitak i bol grizu i ližu u vaskularnom prožimanju i unakrsnoj transfuziji, u vrtlogu zabranjenog, opasnog i zlokobno-zastrašujućeg. Dok Neptun ili Posejdon iz naslova, kao vladar oceana, u mojem radu uvijek predstavlja carstvo podsvijesti, sjena, snova, iluzija i paranormalnih fenomena, vršim vivisekciju parasomnija, kao što su hipnagogne i hipnopompne halucinacije, pričanje u snu, sukube i inkubi, lucidni snovi, somnambulija i pavor nocturnus, ali i noćne more s komešanjem monstruoznih entiteta. Prizivam sve što se imenuje abnormalnim, poremećenim i devijantnim, no raskošan je dar neurospicy mozgu. Ti dekompenzirani stvorovi su i produkt paklenog laboratorija Ida, i fantomi što ukazuju na kaleidoskopsku razlomljenost, multifacetnost i fluidnost identiteta i brojnih alter-egoa u obličju mutiranih avatara. Kreiram incognito ili ambivalentni modus operandi u kojemu kroz glitch i kolaž gotovo nekromantski zazivam i kanaliziram identitete različitih historijskih ličnosti ili mitoloških bića, izražavajući osjećaj klaustrofobije u tijesnoj zmijskoj koži identitetske sputanosti i čežnju za ekspanzijom, koju ostvarujem rekonfigurativnom magijom kolažnih procesa. Istovremeno dočaravam svijet perverzne seksualnosti i parafilija, gdje su seks, užitak, žudnja u koliziji ili prepletu s boli kao začina iskustvu, koja provocira, iskušava, penetrira i dovodi do ludila, ekstaze ili generira osjećaj lebdenja, onostranosti i predavanja višim ili dubljim platoima svijesti, inducirajući stanje nalik intoksikaciji, narkotičkoj opijenosti, gdje konfuzija cvjeta, rastrojstvo zasanjano češlja kose na stijeni, dezorijentacija se ljubi u odraz premazan bobičastim voćem, a  disocijativna fuga u latex korzetu i intergalaktičkoj mreži lanaca jeguljasto pleše kao u groznici. I jezovit karneval somnambulija i psihofizičko podzemlje kinka ultimativni su prostori gubitka kontrole, inhibicija i rastakanja ega, mjesta gdje fantazija radikalno hakira realnost, i dezintegrira jastvo, titrajući na rubu poznatog svijeta i zaletavajući se s ruba provalije u kozmičkom paroksizmu.