Žaoka tame 

usna je pješčane pržine

Na koju želi leći i pustiti

Da kiša noževa pljuštimice pada po

Paraliziranoj zvijezdi njezinog

Sniježnobijelog mesa,

Dok kuglice žive jure

po njegovu raspaljenu arhipelagu.

Golu ju gule

lomačom El Grecovih nebesa,

I svečanom šutljivošću

Tajnoviti stvorovi

Ubrizgavaju horor noćnog sunca

U njezine lude oči.

Širom raširene, kao leteći tanjuri,

Upijaju gang-bang svemira.

Njezina vitičasta mašta

koštat će je glave.

Silovita energija titanskog vulkana

Tutnji u njoj

kao napalm nerođenih sabljarki.

Njezina ljubav užaren je komet,

Morska vlasulja-mesožerka.

Tunelom njezine prapovijesne gladi

Lunjaju aveti pogubljenika

Nespremnih na mač

plamenog srca.

U tišini, srebrne ribe

njezinih raspljeskanih,

razularenih misli

Ljeskaju se ikrama

ratničke polucije.

I kada spava,

proždrljiva magnolija sjevera

Čuva joj atomske jezgre

vještičje mačadi

Crnpurastim krznom

u rosi agavina opijuma.

Ona bliješti, bliješti,

sipajući nitroglicerin

U čaške svog prljavog, krvavog snijega

I muljevitog rastakanja u talog

Nakazne smrti prije smrti.

Njezini jajnici – bolni čvorovi

Olovom zalivenih pupoljaka

Odašilju beskonačne babuške

Nerazrješive, nepronične tame –

Samo krijesnica u polucilindru

Donosi joj kamelije

Na grob izgorjela otoka

 

(from my poetry book "Black Mamba", 2008 - 2023)